Istraživači s Instituta za tehničku termodinamiku na Sveučilištu RWTH u Aachenu u Njemačkoj predstavili su održivi model proizvodnje plastike i obrade otpada kojim bi se mogla postići proizvodnja plastike s emisijom net-zero stakleničkih plinova po mnogo prihvatljivijoj cijeni od očekivane.
Većina plastike, jednog od najprisutnijih materijala koje je proizveo čovjek, koristi fosilna goriva ne samo kao sirovinu, već i za pogon svoje proizvodnje. Proizvodnja plastike trenutno čini 6 posto potrošnje ulja. Očekuje se da će to porasti na gotovo 20 posto do 2050. Kako bi ispunila klimatske ciljeve u skladu s Pariškim sporazumom, industrija plastike mora nastojati smanjiti proizvodnju CO2 na nulu.
Predložene strategije za smanjenje ugljika i drugih stakleničkih plinova u proizvodnji plastike uključuju dekarbonizaciju opskrbnog lanca plastike (kao što je korištenje električnih vozila za transport) i implementaciju kružnih tehnologija za ponovnu upotrebu fosilnih sirovina ugljika (poput hemijske reciklaže, mehaničke reciklaže, biomase i hvatanja i korištenje ugljika).
Dok su se mnoga istraživanja usredotočila na pronalaženje održivijih građevnih blokova za polimere sljedeće generacije, ublažavanje emisija stakleničkih plinova tokom životnog vijeka trenutno korištene plastike pomoću kružnih tehnologija percipira se kao energetski intenzivno i komercijalno neizvedivo.
U izvještaju objavljenom u Scienceu, Raoul Meys i njegovi kolege predstavili su model “odozdo prema gore” za proizvodnju plastike i tretman otpada. Model – koji se temelji na više od 400 tehnoloških skupova podataka koji predstavljaju životni ciklus više od 90 posto plastike – omogućio je istraživačima da postave pet različitih puteva za životnu emisiju stakleničkih plinova iz plastike u 2050. godini; godini do koje svijet mora doseći neto emisiju stakleničkih plinova s nultom vrijednosti kako bi se globalno zagrijavanje održalo unutar 1,5°C iznad razine prije industrije i spriječilo najrazornije uticaje klimatskih promjena.
Modeli pokazuju da bi se kombinovanjem recikliranja, iskorištavanja biomase i hvatanja i korištenja ugljika, plastika s net-zero emisijom mogla postići sa znatno nižim energetskim zahtjevima i operativnim troškovima od onih povezanih s trenutnim tehnologijama proizvodnje na bazi fosilnih goriva u kombinaciji sa hvatanjem i skladištenjem ugljika. To bi zahtijevalo učinkovitu stopu recikliranja od 70 posto (trenutno je reciklirano samo devet posto proizvedene plastike) uz uštedu od 34 do 53 posto energije.
Ovaj je put izvodiv za trenutne sorte trenutnih monomera, što znači da se neto-zero plastika može proizvoditi bez ovisnosti o polimerima sljedeće generacije. Prema autorima, za ostvarivanje punog potencijala za uštedu od 288 milijardi dolara potrebne su jeftine opskrbe obnovljivom biomasom i CO2, skupe opskrbe naftom i politike koje potiču recikliranje velikih razmjera i smanjuju prepreke ulaganju u tehnologije koji koriste obnovljivu sirovinu ugljika.
Nedavna studija, također objavljena u Scienceu, otkrila je da trenutne stope proizvodnje plastike, koje rezultiraju emisijama u okoliš, mogu uzrokovati nepovratnu štetu okolišu. Unatoč sve većoj svijesti potrošača o uticaju plastičnog otpada na okoliš, očekuje se da će se količina proizvedene plastike za jednokratnu upotrebu godišnje povećati za 30 posto u sljedećih pet godina, riskirajući daljnju štetu po morski okoliš, kao i povećanje emisije ugljika.
Izvor: IET
